Prvo spominjanje Žepča veže se za 1458. godinu. Sačuvana je povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša od 14. listopada 1458. koju je, boraveći u Žepču, izdao žepačkome logotetu Stjepanu Ratkoviću.

Žepče je oduvijek bilo poznato po dobrim trgovcima i trgovačkim poslovima. Postoje pisani dokumenti koji dokazuju da grad Žepče potkraj 12.stoljeća održava trgovačke veze s Dubrovačkom Republikom.

Ime grada je izvedenica iz latinskog Emtio (kupovanje, kupnja)-xemtio-xepcio-xepce-Žepče.

Povijest Žepča bogata je mnogim nalazištima i tragovima ljudskih naselja iz neolita, brončanog i rimskog doba i to na lokalitetima Novi Šeher, Ponijevo, Brezovo polje, Ozimica i dr. U okolici Žepča pronađene su naslage magnezita i male naslage ugljena.

Općina Žepče poznata je i po velikom broju mineralnih vrela, kao što su Kiseljak, udaljen tri kilometra od Žepča, na cesti prema Zavidovićima, te kiseljaci u Orahovici, Matini, Ljeskovici, Brezovom Polju.

Manje je poznato da je u općini Žepče, u naselju Ponijevo, oko 1865.godine, izdavan satirično-polemični list. Uređivao ga je tamnošnji kapelan fra Franjo Momčinović. Godine 1880. u Žepču je osnovana Građanska čitaonica, a 4 listopada iste godine Državna pučka škola. Na području općine Žepče kroz stoljeća preplitale su se različite kulture.

Prvu katoličku crkvu u Žepču izgradio je u blizini žepačke kule bosanski kralj Stjepan Tomaš 1446.godine, a bila je posvećena sv.Tomi. Kao najstarija osnovana katolička župa spominje se Osova za koju se veže i svetište Velike Gospe. Godine 1568. pretpostavlja se da je u Žepču izgrađena glavna džamija Ferhadija, a izgradio ju je Ferhadbeg, koga su u Žepču zvali Ferhad paša. Pravoslavna crkva u Žepču izgrađena je 1894 godine i posvećena je Rođenju Presvjete Bogorodice.